TONKINE CIPELICE

Eto, došlo mi je da negdje nešto naškrabam. Dnevnik sam pokušala opet pisati al mi ne ide. Previše je teen. Onda sam krenula pisati nastavak Ispovijesti jedne groupie djevojke jer bi sad bome imala o čemu pisati ... Ali kad sam otvorila to čudo od svog djelca, odustala sam. Ok, imala sam 19... Mislim, i dalje je previše za tu razinu razmišljanja, ali dobro. Uglavno, i to mi je preteen.
A morala sam malo izbaciti par rečenica negdje jer mi se užasno ne da učiti pa sam kao malo bacila pogled na jedan film koji se već duže vrijeme spremam pogledati - Still crazy. Ukratko, bivša groupie pokušava okupiti bivši bend... Sad je jasno zašto su mi se ikakvi nastavci o Ispovijestima motali po glavi, mada sam rekla da ih neće biti... Mislim, neće, nit imam vremena nit volje, ovo je tek malo podsjećanje na neka druga vremena i oblike izražavanja koje sam voljela i ponekad mi nedostaju... Ali, nekako me život nije pretvorio u pisca (al je u pravu groupie, haha!) ...

Ne mogu...
Ne mogu pisati, iako želim. Ne mogu ni ne pisati...
U zadnje vrijeme me jako opsjedaju misli o mojim starim djelcima, o starim i novim idejama, o započetim pričama i romanima... I jako mi nedostaju. Istina, nemam baš vremena za pisanje (fikcije), ali snašla bih se, kad bih mogla pisati... Ne mogu, a ne mogu ni bez toga.
Da, sve su duža razdoblja u kojim ni slovca ne napišem, ali onda me ipak uhvati želja... I prođe u trenu jer mi se čini da sam samu sebe prerasla. Više ne osjećam onu strast dok pišem. Više ne nosim likove svaki dan sa sobom, više ne osjećam njihove osjaćaje niti živim njihove živote. Nije to nova situacija, imala sam s tim problema i dok sam pisala "Ispovijesti...". Vidjelo se u tekstu.
Ne znam hoću li ikad više pisati. Više nisam klinka koja stoji na kućnom pragu i proviruje u veliki, šareni svijet maštajući o tome što će biti kad odraste. Više ne čekam "jednog dana" da nešto napravim sa sobom. Taj dan je stigao. Snovi mi se neće ostvariti neki drugi put, jer život je prekratak i počeo mi je prebrzo teći kroz prste. Ne želim se jednom probuditi i shvatiti da sam život provela čekajući da počnem živjeti... A ponekad mi se čini da još uvjek čekam, jer zaboravim koliko imam godina i koliko toga još želim učiniti... Ali ne sutra...
Tako da ne znam. Nisam sigurna hoću li sad ovo objaviti. Nisam sigurna idem li sad spavati i ako ne idem, idem li učiti ili pisati?! Ionako ne znam o čemu. Ponekad mi se čini da nemam što za reći - postala sam si tako dosadna... Nekad mi to nije bio problem - kad mi se ništa nije događalo, izmišljala sam. A sad, kao da mi je mašta umrla... Je li to moguće? A opet, kad se sjetim kakvih sam se sve gluposti načitala u životu! Čak i zadnje sponzoruše imaju što za reći, pa onda ja valjda imam 10 puta više! Ili nemam? Što je moja priča? Zanima li ikog ono što ja možda imam za reći? Je li ikome uopće stalo do toga?! Meni???
Za sve ove nabacane retke nemam ni pravi kraj... Možda zato jer zapravo pišem uvod u nešto? Ili se konačno opraštam?
Previše toga ne znam...

Jednom davno, još u srednjoj, bila sam luda za fantastičnim knjigama. Trebam li spomenuti da sam bila jedna od žestokih obožavateljica Harryja Pottera? Ali, pred kraj srednje, moja me strast počela napuštati i zadnji sam nastavak dočekala prilično hladno. Znatiželjno, ali bez uobičajenog oduševljenja. Zaključila sam da sam prerasla ovakve priče, a to je nešto protiv čega se ne možeš boriti - svi kad-tad odrastu.
Histerija slična onoj potterovskoj krenula je oko romana Stephenie Meyer Sumrak (i nastavaka), ali je nekako prošla pored mene, jer sam, pogađate, prerasla takvu literaturu. Kad je stigao film, nisam mogla odoljeti a da ga ne pogledam. Na karaju krajeva, obećavao je pregršt komada nad kojima se moglo sliniti, a takva se prilika ne propušta! Nakon tvrdnji zagriženih obožavateljica s faksa da je film lošiji od knjige i nije baš nešto, bila sam spremna na najgore. Osim toga, bila sam prilično rezervirana prema svemu, jer, naravno, ja sam prestara za bilo kakvu histeriju oko knjiga/filmova. Jedino mi je bilo žao što ću prvo pogledati film, a onda pročitati knjigu, ako se za to odlučim. Mrzim kad mi se slike iz filma nameću dok čitam, umjesto da si sve lijepo sama zamislim. I tako sam pogledala film. Kako sam očekivala nešto stvarno loše (zahvaljujući onim zagriženim obožavateljicama), film mi se na kraju čak i svidio. I pošteno sam se naslinila nad komadima . Naravno, sad sam odrasla, ozbiljna osoba i ne ludujem nad takvim tinejdžerskim bedastoćama, pa sam poslije filma i dalje ostala izvan histerije. Ravno jedan dan.
Onda sam u Algoritmu naletjela na popust za cijeli komplet knjiga i iskoristila priliku. Umjesto učenja, tjedan dana prije ispita, počela sam čitati. Naravno, sad sam ipak žena u godinama () pa me ovakve stvari ne mogu zaluditi kao nekad, pa neću sad sipati nekritične pohvale. (Dovoljna je pohvala ovakav glup postupak - čitati par dana prije ispitnih rokova!!! Pitanje je samo je li pohvala veća autorici ili mojoj ludosti!) Uglavnom, priča me očito povukla, dakle, ideja je sama po sebi odlična - djevojka (Bella) se preseli u neki bezvezni gradić i tamo se bezglavo zaljubi u vampira (Edward), a ni on ne ostane hladan. Sad, da je nešto takvo slučajno meni palo na pamet (zašto nije?!?!?! ), ubacila bih više napetosti i akcije - više mučenja oko toga hoće li on nju pojesti ili ne, njoj malo više razuma i manje cendranja (mrzim kad glavne junakinje plaču, valjda zato jer i ja to rijetko radim). Definitivno bi bilo manje sladunjave romantike koja mi je stvarno znala ići na živce, ali sam joj se i od srca znala nasmijati (mislim, pa tko pada u nesvijest od poljupca?!?!?!), a bilo mi je presmješno kad je ona njega opsjedala i moljakala za seks, a on neće da ju slučajne ne ubije usput... HAHAHA!!! Preludo! Iz svega se jasno vidi da autorica ima talenta, ali joj fali prakse, a bome i poštene literature za čitanje. Na nekim mjestima sve stvarno previše miriši na one ljubiće iz Glorije. Također, na nekim mjestima priča je prerastegnuta, a neke stvari su, po meni, previše potisnute u pozadinu. Da nisu, dobilo bi se na dinamici i vjerojatno bi širi krug čitatelja bio zainteresiran - na primjer, muški dio. Ne mogu previše u detalje zbog onih koji nisu još pročitali sve nastavke, mada sumnjam da mi je krug čitatelja bloga prevelik, ako uopće postoji s obzirom na to koliko sam (ne)aktivna ovdje u zadnje vrijeme...
Uglavnom, recimo da se ubrajam u obožavatelje i da nisam baš toliko ozbiljno odrasla koliko sam mislila, a ne mogu opisati koliko mi je to drago. Često mi fali moja neracionalna, luda i neozbiljna strana, koja je u stanju maštati i maštati, strana koja bi mi mogla ostvariti sve snove i odvesti me daleko, samo ako joj se prepustim... Pitanje je samo imam li hrabrosti za to ?

Jučer sam se vratila iz Krakowa.
Imala sam namjeru napisati pravi putopis, ali nekako mi se sad i ne da... Pa, da onda nabacim koju bez reda...
Put je predug. Mada smo imali lijepi novi autobus, jednostavno je previše - umori te više od trodnevnog tulumarenja. Sad, da je bilo nekog trodnevnog tulumarenja... Hm... Ali bilo mi je stvarno super i nema tog tuluma doma koji bi mi bio bolji doček Nove. Grad je jednostavno predivan, iako je me prvi susret nije oborio s nogu - prvo su nas vodili u židovsku četvrt koja je sva siva i tmurna. Ali Wawel, o ljudi moji, vratit ću se samo zbog tog mjesta!!! (To je inače tvrđava. ) Apsolutno najljepši dio grada!
Od hotela do centra nismo imali puno, ali im ni taxi nije preskup tako da se lijepo možeš vozikati gore - dolje... A hotel je bio predivan, s lijepim sobama, bazenom i saunom, koje jednostavno nisam stigla isprobati... Jedva da sam stigla kupiti razglednice! A kad sam već kod toga, kupila sam i ogrlicu i naušnice od jantara, predivi su... I neki slatki topić (crveni karirani), totalno neplanirano, samo sam naletjela na njega! Cijene su im otprilike kao naše, samo je hrana malo jeftinija, čak i u restoranima, ali mi se ne sviđa naročito - previše je slatka. Piva im je ok.
Osim u samom Krakowu bili smo u rudniku soli Wieliczke, gdje se nakon silaska niz nekih 8 000 stepenica razgledavaju prostorije koje su rudari ukrasili reljefima i kipovima od soli. Nevjerojatno mjesto! Bili smo na još jednom nevjerojatnom mjestu, ali na potpuno drugi način - Auschwitzu. Nema tih knjiga, slika ili filmova koji čovjeku mogu stvarno približiti sav užas tog mjesta. Tek kad dođeš tamo, vidiš koliko je to veliko, kad vidiš sve te stvari koje su ostale iza tih ljudi i koji su umrli zbog nečije sulude ideje, čak i mala djeca koja nisu bila kriva za ništa, shvatiš i osjetiš što znači logor, genocid, holokaust. Nikad to neću zaboraviti, ali bojim se da baš oni koji bi trebali to vidjeti i dobro zapamtiti, nikad neće... Iz povijesti se nikad ništa nije naučilo, kao da je beskorisno, mrtvo slovo na papiru, a ne dokaz ljudske gluposti, zasljepljenosti i robovanja koji su čovječanstvo vodili iz jednog promašaja u drugi... Ne, nisam obeshrabrena i nisam zaboravila sve one velike, napredne i svijetle povijesne trenutke, ali žalosno je da ih zasjenjuju grozote poput ratova, smrti u ime lažnih ideologija i za beskrupulozne, lažljive ljude... A nas (buduće) povjesničare nitko ne želi čuti...
Teško mi je sad toliko skretati s ove mračne teme, ali moram završiti priču o Krakowu. Novu smo dočekali na trgu, stvarno poseban doživljaj. Trg je ogroman, bila je gomila ljudi (načula sam 100.000?) i vatromet cijelu noć. Zapravo smo imali organiziran doček u pubu Re odmah do trga, ali nam nije bilo nešto. Navodno je krakovski noćni život jako dobar, ali ja ga na žalost nisam baš iskušala - što zbog umora, što zbog nesretnog spleta okolnosti, ali to je razlog više da se vratim, zar ne?

Dugo me nije bilo. Zaokupljena sam drugim stvarima, faksom uglavnom, ali i planiranjem budućnosti... Spremam se u Krakow na doček Nove, pa ću uraniti s čestitkama - Sretna vam svima nova godina i ostvarili vam se svi planovi!
Ja je čekam u najvećim nadama, unatoč krizi... Trebala bi to biti godina putovanja, napredovanja, otkrivanja... Uvijek mi se činilo da mi se ta devetka nekako posebno smješka... Vedro, obećavajuće... Pa, da vidimo.
Nemam novih priča, još manje romana. Nešto sam počela, ali ne stignem sjesti i izbaciti to iz sebe. Možda bi mi išlo lakše da se zaljubim, pogotovo nesretno - od toga pišem kao luda! Ali, kad sam počistila ostatke iz prošlosti, ove godine nije ostalo mjesta za nekog novog pa... To bi mi trebala donijeti 2009.
Pa, da ne duljim... Pozdrav svima koji još nisu odustali i tu i tamo dođu provjeriti ima li što novo kod Tonke...